Dvojezičnost je obilježje modernog doba. Ekonomske migracije i razvoj društva  u suvremenom svijetu stvorili su okolnosti u kojima je i poznavanje ostalih jezika uz materinski, svakodnevna pojava.
Dvojezičnost (bilingvizam, lat. bilinguis) definira se kao sposobnost pojedinca, grupe ili naroda da se služi sa dva jezika bez vidljive veće sklonosti za bilo koji od navedenih jezika. Proučavanje dvojezičnosti u djetinjstvu sve je učestalije – kao i proučavanje dvojezičnosti općenito.
Temeljna istraživačka pitanja su: kako se jezik razvija kod djece koja istodobno uče dva jezika, i  što nam tijek dvojezičnog razvoja može reći o prirodi procesa usvajanja jezika. Kada govorimo o dvojezičnosti moramo razlikovati dva pojma, a to su simultana  (rana) dvojezičnost i sekvencijalna (kasna) dvojezičnost. Rana dvojezičnost ili simultana dvojezičnost termini su koji se odnose na situacije u kojima je dijete izloženo dvama jezicima istodobno, te ih usvaja od samog početke jezičnog razvoja. Sekvencijalna dvojezičnost ili kasna dvojezičnost termini su  koji se odnose na kasnije usvajanje drugoga jezika tj. usvajanje drugoj jezika nakon što je razvoj prvoga već otpočeo i dostigao određenu razinu. Pri višejezičnom odgoju djeteta i odabiru jezika potrebno je udovoljiti nekim temeljnim uvjetima. Jedan od osnovnih uvjeta koji moraju biti zadovoljeni je mogućnost da oba roditelja mogu učinkovito komunicirati s djetetom. To se u većini slučajeva postiže tako da svaki od roditelja s djetetom sustavno komunicira na njegovom materinskom jeziku. Materinski jezik je onaj jezik koji je dominantan i onaj koji smo najbolje savladali,  a  komunikaciju s malom bebom prilagođavamo djetetovim sposobnostima praćenja i razumijevanja što  zahtjeva nešto višu razinu poznavanja i uporabe jezika.  Isto tako potrebno je da dijete može pratiti međusobni razgovor i komunikaciju roditelja kako bi ona bila višesmjerna i kako bi se jezikom ovladalo i kroz konverzaciju drugih osoba.
Mnoga istraživanja pokazuju da će dijete koje je istovremeno izloženo dvama jezicima, u ranoj životnoj dobi, naučiti koristiti oba jezika, ali činjenica je da su okruženja koja dovode do dvojezičnosti toliko različita  da rezultiraju vrlo varijabilnom prirodom dječjih dvojezičnih sposobnosti. Kod djece koja usvajaju dva (ili više jezika ) istodobno postoje velike individualne razlike ali možemo očekivati neke specifičnosti u usvajanju jezika kao što su: miješanja jezika, “posuđivanje” riječi iz drugoga jezika, veća uporaba jednog jezika, bolje poznavanje jednog jezika itd.
Miješanja jezika, “posuđivanje” riječi iz različitih jezika prilikom konverzacije događa se  jer dijete još nije u potpunosti stvorilo sliku o dva jezična sustava  tj. podjela među tim jezicima odvija se postepeno. Isto tako stupanj poznavanja oba jezika ne mora biti jednak. Može se dogoditi da dijete jedan jezik bolje upotrebljava, dok drugi bolje razumije.
Postavlja se pitanja utječe li dvojezični razvoj na  razvoj sposobnosti obaju jezika? Na ovo pitanje postoje dva krajnja odgovora . Prvi odgovor je da djeca mogu naučiti dva jezika jednako kao i jedan,a drugi je da je učenje dvaju jezika tako teško da se istodobna izloženost dvama jezicima u ranom djetinjstvu treba izbjegavati. Ako se roditelji dovoljno bave djetetom, ako je izloženost jezicima kontinuirana i dosljedna i ako dijete nema nikakvih dodatnih smetnji rano uvođenje drugog jezika  ne bi trebalo stvarati veće poteškoće, no još uvijek se pouzdano ne zna kakav utjecaj ima takva rana dvojezičnost na psihofizički razvoj djeteta. Ipak činjenica je da je i djeci s  urednim govorno-jezičnim  razvojem potrebno  više vremena da bi  naučili dva jezika nego jedan.
Ako se u radi o djetetu koje ima poteškoće u govorno-jezičnom razvoju tada dvojezičnost predstavlja dodatnu poteškoću u usvajanju govora i usvajanje drugoga jezika nije preporučljivo, dok osnova prvoga jezika nije u potpunosti svladana .  
Logopedski kabinet ABC za časopis “Bebe”